P(r)OZA U ZRCALU

srijeda, 07.02.2007.

..it's been a while..

kad je kraj.uvijek kad to oni kažu jelda
prizori su možda malo prebrutalni došli
i histerija se provlači samo zbog onih koji znaju kad je savršeni trenutak za reći savršenu stvar
i oni koji se ne sjećaju poslje samo se guše
u nadanju i vlastitom bljeđenju
zašto nas sad odjednom svi ostavljaju
ponavljaju se i više uopće nisu smješni
tad su bili zanimljivi i onda se odjednom više nikad ne pojave
kad je kraj.uvijek kad to oni kažu jelda
a da se mene jednom pita za najzgodnije biće na kugli
kojih 99% pa ti zbrajaj
jadna ona
znate čega se još boji
panično drhturi na spomen vremena
na naznake prolaznosti
i svoje tako male značajnosti
a jadna ona
slabost je površna i prečesto tako dobro zakamuflirana
s toliko slojeva preko nje
da izgleda kao da je duboko
svi je cenzuriraju
a to je možda najvažnija stvar koja nebi smjela biti
koju možeš baš odjebati
samo bez srama
ponešto smo i naučili
jednom ću se okrenuti i reći da je šteta
al danas ću se samo smijati da me nebi bolio želudac
ili šta te već boli kad se ne smiješ.
a ja ću plesat isto visoko na prstićima neka boli to se smije

i maštat o vampirima koji se pojavljuju samo u noći
tiho kažu što su htjeli reći
i nestanu polako
a onda ih nema dugo dugo
al urežu se
predajem se
jebe mi se za ožiljke i za dan
želim biti što i ti

i jedna molitva:pliz nemojte se derat jer vas čujemo dovoljno odbro

07.02.2007. u 10:15 • 12 Komentara • Print • #

srijeda, 10.01.2007.

jako se bojim mraka

otvoreni su prozori
pljujem po ulici
ona pljuje po meni koristeći MOJU pljuvačku
bacila sam se u vjetar rađe nego da osluškujem disanje svoje kuće
počinak je apstraktna imenica
a ljudi su zeleni/plavi/crveni/žuti
iz čovječe ne ljuti se/naljuti se
da da ljepo je lebdjeti
nisam sposobna za salta a ni tlo nije mekano
o ou
bit će to bolno slijetanje iliti pljuvanje u lice
umila sam se/umio sam se-ispovjesti ranjivog transvestita
pa neće se zaljubit u dečka kad je ovo neće valjda bit i ono nije da mi smeta ovo prvo mislim
dobro da imam kosu
đentlmen u smokingu pristojno se nudi
a ja bi rađe skakala uokolo ko divljakuša
ajmo se sad svi prokurvat je nemože tako stani u red
pokazalo se da ipak nešto nije u redu
kad po noći ne mogu spavat sama
a ja mislila da sam previše hladna i mamurna
kakav ljepi iznenadni prasak
a ja sam mislila da mrzim vatromet i nepotrbnu dramu ili halabuku
a gle di sve imam rane pa se ti smij
svaka čast-dajem si ruku kao ono sama sebi-i ja si pljujem u lice
bilesno me porobljuju vlastite noge i izribani podovi
nova prilika
oću novu priliku da te tako samo malo površno
mamaa? mi kupiš novu priliku?
mogla bi ti posvetit onu neku staru pjesmu dolje
pogledaj si u arhivi
ne pišem pjesme više
odvikla sam se
bubnjaju mišići sreće i odzvanjaju na usta
kad ne znam plakati premala je razlika između svega ovog
samo zbog tvojeg pogleda
da sam bar bezobraznija
da mogu pljuvat i po suncu kad me peče a ne samo kad čučim u mraku
a čuj pristojno je reći da me voliš

zakašlji se kao nemoj zapravo
odjebi ih
neka se gone kao što su htjeli

opet postajem lešina srebrne/srebrene krvi
umirući jednorog

10.01.2007. u 00:23 • 10 Komentara • Print • #

četvrtak, 28.12.2006.

dora=frik

jesam li toliko drugačija?
mrzim blijede poglede
zar ne shvaćate da peku
ne
ne poznajete me
osjećam se autsajderom
a daj ne mogu vise ne znam
hahaha
post za pastira...

28.12.2006. u 14:04 • 13 Komentara • Print • #

četvrtak, 30.11.2006.

pokrila sam si ranu plastelinom-baš čik čok

nisam ni znala da tu postoji žila

kako sam bila prosta i sve bi dala da sam te još jače nalupala
malo se i brinem-ponovilo se-i jedno i drugo
trčečim korakom lupalo mi je srce. šta bi se desilo.
koji kurac sam tako hladna a grcam zbog sitnica
ona kaže da sam jaka i savršena
ja kažem da sam smeće malo ali prljavo
i hrabra da, protjeran jednorog
ovako pljujem jer me čudne stvari diraju..intuicija curo-nisi nikad čula za to
ma baš je dobar..ma svi su oni dobri.puno
ha kao da bi to zaslužilo
ha kao da će se ubrzo promijeniti nešto
bilo šta
samo.daj baš mi se čini da si sretan
i baš se volim nadat da me voliš i da nisi u mraku
ma znam da nisi-pričao si mi o anđelu
i znaš šta još radim?
igram karte s tobom
uvijek me pobjediš
i još uvijek se smijem s tobom
zbog one crvene točkice.ko da ti neko cilja u glavu.baš se pokidam svaki put
kao i ti isto
jer znam da bi.pa valjda još pamtim kako se smiješ..
i sad bi ti pričala šta mi se desilo
jer malo ljudi zna i nek tako i ostane
jutros sam spavala onako pored tebe
i onda se sjetila da sam jednom povraćala kad smo tako spavali
pogledajte se u ogledalo možda i vaši zubi na nekoga sliče
kao moji.presuicidno
kako sam ostala skulirana,kako sam se dobro ponašala.ponosna sam na sebe.tom bi malom smeću dala i oskar za glumu
tražim načine da samo pričam
stalno bi pričala
nemoraju obraćat pažnju
ja ću pričat
i kad sam sama
naglas jako glasno
a onda ću se smijat još je bolje
i plesat uvijek ću samo plesat
znam da sad misle na mene.ma oni su baš dobri.
pick me up/lay down beside me/kick me-kako kome
ma jedva čekam da kažem rekla sam vam
i ponovo te grlim......
a ti-onaj sljedeći ma probodi si srce ako misliš da je maloj nakupini sala ikad bilo stalo da se digneš
možda ipak nisam mislila tako

30.11.2006. u 23:44 • 10 Komentara • Print • #

utorak, 07.11.2006.

mom malom jadnom prijatelju koji nikako da mi opet prođe kroz zid

ja-smjehuljak,razigranko...
punašno,poletno,prestrašeno dijete sa zamršenim pogledom na život.
praskava,osjećajna i nespretna u svakom pogledu i segmentu života.
zaljubljena u slova i magiju riječi zapetljanih među kratke prste i ružne izgrižene nokte.
polaskana naklonošću svakog čovjeka, promjenjena godinama,mjesecima,a radilo se tu i o danima.
pomalo razmažena djevojčica, u srcu zagrižena feministkinja, priprosta ludica koja stremi ka vrhu.
usplahireni sanjar isprepadan gubitkom, opečen pogreškama i usrećen buđenjem.
zaluđena i izgubljena glava ponesena mislima zvjezdanim, uspavana valovima morskim.
zadržana pouzdanom i čvrstom rukom veselih ukućana.
podučena od anđela bez aureole, brata bez krila.
djevojka zaljubljena bezbroj puta,još ne slomljena srca.
detektivka zaražena igrom pokreta.
zavarana tematikom kompjuterskih igrica,zavedena svijetom bojai dodira.
dražesna neslatkorječiva spavalica.
balerina punih usta ohrabrena lijepim pogledima i osmjesima,predana ovom životu,ovoj čežnji,ovom sutonu.
ne zadovoljena zadaćama,ne zadržavana u razredima, ne pronađena u brojkama.
darežljiva s poljupcima,zabavljena glupostima,rijetko problematična.
zavađena s mrziteljima,prirodna s većinom.
umrljana ispadima i vrtoglavicama,zaokupljena drugačijima.
rastužena strašću, uplakana bijesom.
prosto zagrijano biće u zagrljaju s crvenim leptirom.
utopljena u sladunjavim pjasmuljcima i izbirljiva u traženju.
ćaskava duša u nastajanju...

kako se dese ti dani...
žao mi je,čovječe,što ne uspjevam se istaknuti
žao mi je,djevojčice,što zavidim tvojim trenucima
žao mi je,gospođo,što još uvijek nisam spremna
žao mi je,dječače,što još uvijek o tebi ne mog razgovarati
žao mi je,prolazniče,što za tebe sam suviše spontana
žao mi je,gospodine,što danas je sve oko mene tmurno
žao mi je,starice,što stojim na putu
žao mi je...
i znam da sam ja kriva što sitnice me tako gadno peku
žao mi je...zbog svega
pretvaram dušu u stranicu meku
i sebično ispisujem tvoje ime...
žao mi je što se dese ti dani

mom malom jadnom prijatelju(koji kao čita moj blog)da shvati s kime ima posla,da me,šta ja znam, razumije i da se drugi put osjeća kao kod kuće
mojoj maloj jadnoj izmaglici da se ponovo vrati i nastani mojoj prozor
pomolimo se...

07.11.2006. u 22:19 • 26 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.10.2006.

mom jadnom prijatelju koji je jedva vidljiviji od sjene

je li ti sad jasno zašto sam plakala pred tobom?
bilo je strašno,jezivo gutati suze.a to što si samo sjedio i svojom prozirnošću doprinosio mojem osjećaju samoće bilo je stvarno previše..
odjenula sam ono što je ležalo na krevetu,i razdjeljak sam stavila tamo gdje je najviše bolio,čudno da me nisu natjerali da naopako obučem cipelice..ma, znali su oni da ću moći brisat suze samo mokrom maramicom... a ti,jedva da se nazireš,teško da si od pomoći..
i dugo nisam znala gdje da skrenem,čije ruke da odaberem da me vode..izgleda da nije bilo točnog odgovora..
borila sam se borama,i s malim kapljicama isto..
ne volim da me prepričavaju baš onako kao da me poznaju,kao da su upoznati sa mojim borama,i malim kapljicama isto..
puno sam sjedila i još mnogo više ignorirala,željela sam i još se mnogo više nadala..
u onu fontanu se ne bacaju novčići i ne roje se nade iz ispraznih želja,tamo se bacaju sva promočena sjećanja na prve ljubavi i prste u ustima..
je li mi to sad napokon jasno?
učiš kako se smijati..od mene? u krivo vrijeme si došao,
jadniče,proziran si baš kao i moja krila..
i misliš da te ne prepoznajem..lijepo je poigravati se s tobom kad si tako mala nepravilnost u zraku..
bilo je bolno promatrati kako se moji putevi rasplinjuju..iako je onda bilo još ljepše pozirati sreći kada otpuhujem morbidne mogućnosti..
brojim korake,ne,ne sebi..
čini se da nekoga uništavam,svojm neshvaćanjem..
spora sam...kasnim sa razmišljanjem i reakcijama,riječima i mislima..
poričem tvoje postojanje sada...tako ironično postojanje...
toliko ironično da se smijem
prostrla sam vam čežnju,kako ste je brzo zagrabili..debelim..teškim..rukama..
ne želim da me ikada više dodirnete,jer mislite da znate kako se dodiruje...kako se tapša po leđima bez da iskašljem svoju dušu...
toliko si proziran da me oči bole...evo naučio si se smijati...tako ti ružno stoji..
mislila sam da je stvar u čekanju,ili..ne,stvar još uvijek nije u tome...i ne želim protiv sudbine..ona me čini nervoznom i bespomoćnom...
bilo je prekasno da pijani ljudi upiru prste u nešto što je kao toliko važno,toliko uzdignuto, na mojim krilima..a ona su krhka i lako se slamaju..prostor mi zgađuju pjesmice na koje svi skakuću i želja da budem na mnogo više mjesta odjednom...
čini se da neću dobiti ono što priželjkujem...
i čini se da imam tebe,bar još neko vrijeme..dok se ne vratiš kroz moj prozor tamo od kuda si i došao,
i pričam ti ovo samo da se ne osjećaš toliko jadno..
ili samo zato što znam da se ti osjećaš jadnije..
jadni moj prijatelju nemoj se smijati..taj osmijeh ti ružno stoji..toliko lažan..prekopiran.

22.10.2006. u 11:53 • 12 Komentara • Print • #

petak, 29.09.2006.

.oda dlanu.

zelim tvoje otiske prstiju na mojima i obećavam da nikad neću odletjeti.
čvrsto drži moju ruku i obećavam da se neću izmigoljiti tvojem dlanu.
njime me prouči jer oči zapravo ne vide.
noktima ostruži sve što ti se gadi.
ali šuti.
riječi udaljavaju i mogla bih nestati.
još ću mnogo puta povratiti prije nego što zavolim-tebe,sebe ili tvoj dlan.

mislim da sam negdje nacrtala granice.
bijele linije.
više ih ne vidim.
pogladi moju dušu.
čak do tuda smo došli.ne ostavljaj trag.
ionako ću na njega pljunuti i bit će zaboravljen.
ne želim te na duši.
čvrsto drži moju ruku i obećavam da ću ti jednom pripasti.
zauzvrat tražim samo tvoje dlanove.
posegni prema zvjezdama.pazi da se ne ubodeš.
očistit ću krvave rane.
crveni otisci tvojih ruku hodat će po meni.
pospremi valove u moje oči kada završiš s igrom.
odnesi svoju zvijezdu i postavi je kao trofej.zarobi je u svojim dlanovima.
sada bih mogla odletjeti.ne čuvaš me više.
ostajem.
začuđeno me pogledaj.
ostalo je mnogo više nego što si očekivao.
zaplači zbog trenutka nepažnje.
zgazi tu zvijezdu prije nego što te začara.sve svoje u moje dlanove stavi.

zadrži moju ruku u svojoj.
obećavam da se neću vinuti u maglu.
zauzvrat tražim samo tvoje dlanove.

29.09.2006. u 11:05 • 12 Komentara • Print • #

subota, 09.09.2006.

.smješkić.

nasmješit ću se i gotovo tragično gorjet će želja..
isplati se tresti osjećajima..
isplati se potrošiti energiju na vrckasto zujanje u svakom smislu..
smješit ću se i dugo u noć gorjet će želja..
ponovljeno svaki put sve većom silinom i uživanjem..
ponovljeno dramatičnim obratom bez posezanja za spasom..
jer ovo je ugodno..
nasmijat ću se i ja ću gorjeti sa željom..
ma nije teško kotrljati se nizbrdo..
ma nevjerojatno je lako pronaći na ovom svijetu želju..
prostri snove da ih ne zaboraviš..
smijet ću se i svijet će gorjeti u želji..
pripeosta sudbina tako lagodno zaboravljena..
prprosta imena lakoćom izbrisana..
svi zagrljeni istrijebljenim zvukom..
kidat ću se na podu i želja će izgarati u meni..
ne,kasno je da se odupiremo..
da,prerano je da se prepustimo..
i ako ću probdjeti noć..
i ako će me preplaviti bol..
i ako ću grlenim škakljanjem zanemariti disanje..
vrištat ću, slobodna u silini ljepote..
jer, kako bi lijepo bilo..
zagrcnuti se i..
umrjeti od smijeha..

09.09.2006. u 15:36 • 14 Komentara • Print • #

srijeda, 30.08.2006.

.proteci ovuda.

premekan krevet koji ste mi prostrli...
pregorka kava koju ste servirali..

ne mogu posegnuti..
zar ne vidiš da nisi nadomak ruke..
ne želim ostati ovdje
ni trenutka duže

moram skinuti ove mrlje sa sebe
one ti se neće svidjeti
i sve što je višak
ne smijem spominjati

mrzim riječi
i sve što postižu
na kraju
samo obmanu
bljutavu prijevaru
bolnu promjenu

a iskreni pogledi
ostaju duboko
ispod slojeva laži
koje nismo htjeli izreći
mislili smo da drugi to žele

zakasnit ćeš s isprikama
odbit će se o moje glatke oči...

ma samo reci
da ćeš i u sljedeći san doći

i u sljedećem snu imat ćeš
srce na krivoj strani
prestrašene ruke
i...
reci..
bez riječi..

da ćeš me u sljedećem snu moći vidjeti..

30.08.2006. u 14:01 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 25.07.2006.

...this is the place...

čudno je uopće o tome razmišljati ako su osjećaji presušili.
samo poprimaju drugačiji oblik, koji se može brže i lakše sakriti.
nitko ne želi priznati da granice su potpuno srušene, nitko i ne shvaća koliko je ovo postalo prljavo.
pogriješila sam,možda, u ispijanju čaša do dna ili tek u prevelikom zanosu za povratkom na staro.
svaka moj pogreška ogledalo je moje nedozrelosti situaciji i svako kajanje je novi zaborav i prekršeno obećanje.
niti ne vidim da gubim,ali sve polako nestaje.
zar su oblici tako naglo zaoštrili svoje sjene?
zar su se baš sve suze pretvorile u prah?
tako klimavo stojim na svojim mesnatim,dječačkim nožicama.
tako klimavo da ne ostavljam tragove iza sebe,tek bolne udarce koje ću tek kasnije osjetiti i neke čudne izraze lica koja se prave da su me zaboravili.
ali, ne vjerujem im.
ne zaboravljaju oni plahu sjenku koj očito vapi za njihovom pažnjom,za njihovom trajnom bliskošću i kada sve ovo prestane.
tako im je lakše ne doživjeti prostor koji bi mogli razoriti u trenutku kad se suoče sa svojim strahovima,lakše im je ponovo me upoznati svaki put i opet isponova zaboraviti bilo što o meni.
uvijek bude prekasno kada napokon dođe dio kojeg se volim sjećati i zbog kojeg se sutra mogu smijati,ali ništa što mogu dodirnuti i prepoznati.
uvijek bude prekasno za otkrivanje i predstavljanje jer tu su opet neki drugi ljudi koji ne puštaju stvari da tekuspontano i prirodno,oni vole bezosjećajnost i prazninu.
i tek onda ostajem zbunjena i samajer potražila sam neuredan kutak kojem bi mogla vjerovatisve dok mi moje i tuđe riječi ne pokvare dan.
i, kad bolje razmislim, nisam za to molila, u onu fontanu se ne bacaju novčići i ne roje se nade iz ispraznih želja, tamo se bacaju sve prve ljubavi i ispiru sjećanja na promješane misli i prste u ustima...

25.07.2006. u 14:31 • 4 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.